Showing posts with label Zimski rat. Show all posts
Showing posts with label Zimski rat. Show all posts

Feb 24, 2018

Čudesna stena Kummakivi, Ruokolahti



Kummakivi, kako mu sam naziv na finskom kaže, je čudesna stena. (fin. kummakivi - čudna stena, čudan kamen). Legenda ima jednu priču, a geolozi drugu, onako naučno potkovanu, ali, koja god priča da vam je bliža ili lepša, svi se slažu u jednom, da prelepo i neobično izgleda.

Svako ko u ovoj  gustoj šumi naiđe na čudesnu stenu Kummakivi, veoma ga zbuni i iznenadi pogled na nesvakidašnji prizor koji ide dalje od ljudskog razumevanja.

Ovaj  gornji ogroman kamen, sa tako malo površine se oslanja na donji, zaobljen kamen, da jednostavno izgleda kao odlično džinovsko balansiranje na jednom prstu. Još je čudnovatije to što su mnogi pokušavali da ga pomere, ali uzalud. On  je ovde postavljen silom glečera tokom ledenog doba, prilikom povlačenja tih masovnih grdosija.


Mesto gde se nalazi ova čudnovata balansirajuća stena je  zapadni deo mesta Ruokolahti u jugoistočnoj Finskoj, blizu mesta Lappeenranta, o kome sam pisala pre par nedelja na ovom blogu. Od 1962. Godine je pod zaštitom države. Ova kamena stena, na izgled stoji na glatkom I oblom ogromnom kamenu I reklo bi se da samo što ne padne, ali ova gornja balansirajuća stena, verujte mi,  nema nameru da padne, a tu je već hiljadama godina…oko 11-12 hiljada godina. Široka je 7 metara a visoka 5. Procenjuje se da je teška 500 tona.




Do ove stene, koju svakako treba videti, dolazi se na sledeći način.

Iz Ruokolahtija se putem broj 62, Puumalantie (Put za Puomalu), ide ka mestu Puumala, gde se sa desne strane, posle dosta kilometara  odvajate  na put  Hauklapintie. Tu vozite još 10 km i sa leve strane skrećete na put Kummakiventie (Put za Kummakivi). Putem Kummakiventie vozite još pola km, dok sa desne strane ne dođete do zemljane staze. Nakon 200 m ovakvog puta, imate prostor da parkirate auto, jer odatle automobilom više ne može.




 Odatle sledi uska zemljana staza kroz šumu koja je često blatnjava, pa se naoružajte dobrom obućom a svaki slučaj, i sprejom protiv komaraca, Staza je duga oko 700 m i nije za roditelje sa decom u kolicima, kao ni za osobe sa posebnim potrebama koja su u kolicima, jer je staza veoma neravna, Komarci ovde često umeju da zagorčavaju život ljudima, tokom letnjeg perioda, zbog šume, vode, vlage…dok se tokom zime i ne može ići ka Kummakiviju. Ovde je aktuelno od maja do oktobra. Duž ove uske staze do stene, imate  oznake i putokaze za Kummakivi, onako na drvenim letvicama, urezano, i ne baš  jasno vidljivo, ali, na dobrom ste putu, čim vidite putokaze, nema greške…I tako, nakon pola km pešačenja, videćete ono što ste tražili, i zaista vam neće biti žao pređenog puta. 








U blizini na brdu nalazi se kuća u kojoj možete da se sklonite od lošeg vremena, pa čak i da ostanete preko noći.


Ono što stvarno čini ceo susret sa konstrukcijom tako nadrealnim je osećaj da balansirani kamen Kummakivi može  da padne i pukne na komade upravo tamo i tada pred vašim očima. Ali ne uznemiravajte se, pošto ni pravila gravitacije, ni 11 hiljada godina to nisu uspeli da urade.

Bilo da je to žeđ za avanturom ili težnja da u vaš svakodnevni život unesete neku čarobnu i bajkovsku priču, trebalo bi da dođete u Finsku i uživate u misteriji trenutka i vidite ovo bezvremeno čudo, savršen paragon prirodne ravnoteže u srcu  šume negde tamo  na severu..
 
Kummakivi je od centra Ruokolahtija udaljen 27 km. Njegove tačne koordinate su 61°29′36″N, 28°25′46″E

Ruokolahti treba posetiti ne samo zbog ove stene, pored koje turisti naprosto obožavaju da se fotografišu, već i zbog izuzetno lepe prirode koju karakteriše ovo mesto i njegova okolina. Tu mislim na prelepu Imatru, jezero Saimaa, morenski greben Salpausselkä, koji se proteže od grada Hanko stotinama kilometara prema istoku do ruske granice, pa tako prolazi i kroz Ruokolahti, a koji se formirao pre 11 hiljada godina, kao rezultat topljenja i klizanja kontinentalnog glečera koji je trajao 250 godina, zatim, tu je i najviša tačka Haukkavuori i mnogo, mnogo toga. 


Najviša tačka Haukkavuori
Ono što je još zanimljivo je i to da je u ovom mestu živeo i Simo Häyhä, finski vojnik heroj, snajperista poznat i kao “bela smrt” (valkoinen kuolema). On je u Zimskom ratu, dokazano,  koristeći standardan nišan na pušci M-28/30 za sto dana ubio oko pet stotina vojnika crvene armije, znači oko pet vojnika dnevno i to u doba godine u Finskoj, sa najmanje svetlih sati. Takođe se smatra najuspešnijim snajperistom Drugog svetskog rata. Nije koristio teleskopski nišan, jer bi se on maglio na niskim temperaturama oko – 30, kakve su bile tokom Zimskog rata. Poznat je i po tome što je najbrže u istoriji finske vojske napredovao od čina vodnika do čina poručnika. Tokom Rata, Rusi su nekoliko puta pokušavali da ga ubiju i zamalo to nisu učinili 6.marta 1940. godine kada mu je bukvalno razneta vilica. Kada  su ga Rusi videli nepomičnog sa pola odvaljenog lica, mislili su da je mrtav i ostavili ga na mestu gde je ranjen. Finski vojnici su ga pronašli tek 13. marta na dan proglašenja mira.Nakon Zimskog rata, dugo mu je bilo vremenski potrebno da se oporavi, a kada se oporavio, posvetio se svojim najvećim strastima, uzgoju pasa i lovu. Često je lovio i sa predsednikom Finske Kekkonenom. Kada su ga  pitali da li mu je žao tolikih ljudi koje je ubio, odgovorio je:”Samo sam radio ono što su mi rekli, najbolje što sam znao”. Umro je u 96. Godini, i sahranjen u Ruokolahtiju. 

Simo Häyhä




Kao što ste to sada ovde i pročitali, i u Finskoj mnoga mala mesta imaju sijaset svojih čuda i svojih istorijskih podataka na koje su ponosni. Pa ako vas put navede…


Foto
Alexey Sergeev, Alexandra.Smolich
 

Oct 25, 2015

Retke kolor fotografije finske vojske iz Drugog svetskog rata



Svi smo mi naučili mnogo toga o Drugom svetskom ratu, bez obzira da li smo o tome učili iz udžbenika ili samo slušali priče naših baka i deka. Takođe smo videli i mnogo fotografija, uglavnom crno-belih, koje mlađe generacije, odnosno, svi mi koji ga nismo doživeli, slabije možemo da povežemo s realnošću, naviknuti da su nam sve stvarne slike u koloru. Priče i fotografije iz tih davnih dana nam tako nekako nepravedno daju nerealnu sliku, kao da na njima nisu stvarni ljudi koji su se borili i patili. Upravo zbog toga sam duboko uverena da te ratne fotografije u boji, mnogo bolje doživljavamo jer doprinose da drugačije i bolje razumemo te dane. 


Fotografije u boji su bile retkost početkom Drugog svetskog rata. Kako se Kodachrome, prvi film u boji, pojavio 1935. godine, retki primeri fotografija u boji u tom periodu, bili su ništa manje nego spektakularni.
Ako ste ljubitelj istorije, preporučujem vam da pogledate  originalne kolor fotografije finskih odbrambenih snaga, snimljene u periodu od 1939-1945. Ovde ću izdvojiti samo neke, a ostale, iz bogate arhive, čija je kolekcija neverovatna dragocenost za istoriju, pogledajte na originalnom sajtu http://sa-kuva.fi/.


Kapetan Karhunen, dobitnik Manerhajmovog krsta, 26.8. 1943
 Olavi Paavolainen. 1942










Sahrana boraca, Joensuu 1940

43. protivvazdušna divizija, Nokia 25.april 1944
Petsamo, Luttojoki. 1942, tusiranje, reka Kellokoski

Suursaari 1943.06.18
Viipuri 1941.08.30
Viipuri 1941.08.31
Laatokka 1942.08.13
Lahdenpohja, Laatokka 1942.08.13
Most na istočnom Syväri 1942/02/09.
Skladištenje žita. Piensarka 1944.09.14
Finski trupe prelaze reku Simojoki  6.10.1944
Izgradnja mosta 18.3.1942.
Joensuu 19.5.1940. Parada. U prvom planu graničari sa zastavama.
15.3.1942.
Syväri, 1943.05.12 Kaplar Jutila čisti mitraljez
 Poventsa 2.7.1942
Petsamo, Luttojoki 1942.07.12
Komlevo 15.3.1942