Oct 28, 2018

Upoznajte finskog, a našeg, pijanistu Ukija Ovaskainena


Upoznajte Ovaskainena, ili upoznajte Ovaskajnene, kvartet koji stvara harmoniju.



Kao neko ko svira i obožava dobru i kvalitenu muziku, koja je uvek takva da iz nje izvire sklad, klasična lepota i uzvišenost, uvek sam se divila vrsnim umetnicima, posebno u domenu muzike. Finska ima mnogo vrsnih i školovanih muzičara, ali ovde bih izdvojila posebno pijaniste, koje volim i kojima se divim.

Ljudi koji se bave divnom muzikom su božanski ljudi, posebni u svojoj suštini. Oni kroz stvaranje ili interpretaciju divne muzike. oblikuju ljude, njihov karakter, njihovu suštinu, jer zapravo, izgovorena reč komunicira sa čovekovom svešću, a muzika sa njegovom podsvešću, odnosno, onim delom ličnosti koji čovek često ni sam ne poznaje, a koji moćno utiče na njegovo biće.

Ako izuzmemo finske najbolje pijaniste nekih prošlih vremena, o kojima sam pisala, izdvojila bih Merikanta, Palmgrena, Vehanena, Hannikainena, Ellegaarda…ali, oni su dobili svoje naslednike koji su ih u mnogome i prevazišli.  Mnogo ih je kojima se divim, ali u najuži krug bi ušli genijalci kakvi su Jouni Somero, Iiro Rantala, Ralf Gothóni, Juho Pohjonen, Olli Mustonen, Antti Siirala, Uki Ovaskainen…

Danas ću vas upoznati sa likom i delom jednog od mojih nekoliko omiljenih finskih pijanista današnjice, zbog jedne zanimljivosti…on već 18 godina živi i radi u Beogradu, ali  ne samo zbog toga, već naime i zato, jer celu porodicu Ovaskainen treba upoznati, jer su divni, kulturni, na izgled obični, ali neverovato produhovljeni.

Uki Ovaskainen (puno ime: Uki Lauri Aleksi Ovaskainen), je rođen u finskom gradu Espoo, u neposrednoj blizini Helsinkija, 1975. god.  Sa 5 godina je počeo da svira klavir, a sa 11 je već prvi put nastupao.
Na čuvenoj Sibelius Akademiji u Helsinkiju, bio je u klasi jedne od najpoznatijih svetskih pedagoga i pijanistkinje tajvanskog porekla, koja od 1982.  živi i radi u Finskoj, Hui-Ying Liu-Tawaststjerna (1950). Mnogi od pijanista koje sam gore nabrojala, bili su njeni studenti. Nakon toga, studirao je i na Kraljevskoj danskoj muzičkoj akademiji (Det Kongelige Danske Musikkonservatorium), kod prof. Josea Ribere, gde  je diplomirao  i magistrirao sa  najvišom ocenom.

Postdiplomske studije  upisao je oktobra 2006. godine kod čuvenog i svetski poznatog profesora  po imenu Matti Raekallio, koji je predavao po celom svetu, od Švedskog kraljevskog muzičkog koledža (Kungliga Musikhögskolan i Stockholm), na solističkom odseku na Univerzitetu za muziku i teatar u Hanoveru u Nemačkoj (Hochschule für Musik, Theater und Medien), Sibelus Akademiji u Helsinkiju (Taideyliopiston Sibelius-Akatemia), Džulijard koledžu u Njujorku (Juilliard)…

Pored toga, Ovaskainen je učestvovao je i na majstorskim kursevima kod istaknutih muzičara kakvi su Pnina Salzman, Charles Rosen, Andras Schiff, Fou Ts'ongin, Yahli Wagman i Emanuel Krasovsky.

Samo ti podaci, pored svega, govore, kakvo je obrazovanje stekao Uki Ovaskainen i kod kakvih svetskih veličina.

Danas je aktivan kao solista i kamerni muzičar u celoj Skandinaviji, Finskoj,  Nemačkoj, Austriji, Izraelu, Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj i Španiji. Svirao je solističke koncerte i učestvovao  na mnogobrojnim značajnim festivalima kao što su "Espo međunarodni  pijanistički festival" (Espoo International Piano Festival), "Zlatni dani Kopenhagena" (Golden Days of Copenhagen), "Internacionalni pijanistički festival Mariinski teatra" (Мариинский театр) u Sankt Peterburgu, ”Cello Gathering” u Dorsetu, u Engleskoj,  "Internacionalni muzički festival" u Burgosu, Španija (Burgos international music festival), Majski muzički memorijal “Josip Slavenski”, "Čelo fest" i "Flauta fest" u Beogradu,  "Festivo – Chiemgau, "Weilburger Schlosskonzerte","Der Mattseer Diabelli Sommer" u Austriji, Festival kamerne muzike “Hagen open” u austrijskom gradu Feistritz, kada je, u julu 2009. učestvovao kao jedini pijanista.…zatim je nastupao na "Classic festu" u Pančevu, pre nekoliko godina, koji je prvi festival klasične kamerne muzike u Vojvodini i Srbiji, kada sam prvi put imala prilike da uživo slušam ovog izuzetnog finskog pijanistu. Tada je učestvovao  na koncertu pod nazivom ”Četvoro za trio”, a svirana su dela Mocarta i Šumana, gde je uz genijalnog Ukija , ostatak “četvorke” bio u sastavu: Eszter Haffner, violinistkinja iz Graca, Nemanja Stanković – volončelo i Pančevac Ognjen Popović, klarinetista koji je danas prvi klarinetista Beogradske filharmonije. Ovaj koncert mi je ostao u neizbrisivom sećanju, što zbog divnih dela, divnih umetnika, ali i zbog ambijenta u prepunoj sali Rimokatoličke crkve Svetog Karla Boromejskog, koja se nalazi na divnom starom trgu u centru Pančeva, ispred koje su se snimale scene za kultni film “Mataronci trče počasni krug”  (Scena kada Đenka lepi plakate i daje deci pare da bi po gradu reklamirali ton filmove). Takođe, ova crkva iz  1757. godine je jedino mesto u gradu gde se mogu čuti orgulje.

Od 1987. do 1996. godine sarađivao je, kao član i pijanista sa horom Tapiola (Tapiolan kuoron), koji je najbolji i najpoznatiji finski¸ ali i svetski poznat dečji hor, sa kojima je učestvovao na brojnim turnejama, svirajući preko 200 koncerata na četiri kontinenta. Godine 1999. bio je stipendista japanske kompanije YAMAHA, a 2005. godine mu je dodeljena nagrada ”Sonning” u Danskoj.

U martu 2004. godine, osvojio je 2. nagradu i specijalnu nagradu najboljeg klavirskog kvinteta na  međunarodnom takmičenju “Isidor Bajić ” u Novom Sadu, a u septembru iste godine izveo je  koncertnu seriju sa osam ražličitih solo - programa na Kraljevskom danskom konzervatorijumu u Kopenhagenu, u roku od jedanaest dana,  što je  najveći individualni projekat u istoriji te ustanove.

U aprilu 2007. godine postao je laureat  četvoroetapnog međunarodnog takmičenja ” Premio Jaen”  u  Španiji, a dobio je i nagradu publike, kao i specijalnu nagradu ”contemporanea” za najbolje izvođenje obavezne  kompozicije. Umetnički je organizator turneje kamerne muzike u Danskoj koja nosi njegvoo ime ”Uki Ovaskainen Chamber Tour”, koja je prvi put  održana u  februaru 2007. godine. Nastupao je u Konzerthaus -u u Beču u serijama kamerne muzike Bečkog kamernog orkestra, radio kao korepetitor Opere Faber (umetnički direktor Ivan Ludlow)  u Portugaliji i svirao kao solista sa simfonijskim orkestrima Sjelanda i Olborga.

Uki Ovaskainen od 2001. pa i dan-danas radi  na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, na katedri za gudačke instrumente, kao samostalni umetnički saradnik i kao profesor. Kaže da nije strog profesor, ali da rado primenjuje sve veštine koje je stekao školujući se i svirajući širom sveta. Pored angažovanja kao viši umetnički saradnik na katedri za gudačke instrumente, on redovno nastupa sa eminentnim srpskim i inostranim violinistima,violistima, čelistima, kontrabasistima, flautistima, pikolo-flautistima, oboistima, klarinetistima, saksofonistima, fagotistima, hornistima, trubačima i trombonistima, kao i pevačima. 

Uki je srpski zet. Svoju suprugu, Tatjanu Simonović Ovaskainen, koja je, takođe pijanista, upoznao je na studijama u Kopenhagenu, gde su bli u istoj klasi kod istog profesora. Klasa je bila malobrojna, pa su se svi međusobno družili. U međuvremenu, prijateljstvo je preraslo u ljubav. Kada je 1999. godine počelo bombardovanje Srbije, Ukiju je bilo krivo zbog bombardovanja, i nije mogao da shvati da je to način rešavanja problema, Tada je puno o tome razgovarao sa Tatjanom,  i tu su se još više zbližili. Naredne, 2000. godine, na jesen, Uki Ovaskainen je prvi put došao u Srbiju i ostao, evo već 18. godina. Voli Srbiju, ljude, rakiju, Karađorđevu šniclu i ostala jela, kviz “Slagalica”…
Prilog RTS-a pogledajte ovde:

Kako  je i sam rekao u RTS prilogu, Finska mu posebno nedostaje kada sluša ili svira Sibeliusa, a taj osećaj mi je potpuno poznat. Svako ko ima u sebi finske krvi, ima taj osećaj. Njegovi roditelji su izjavili da je, kao mali, slušao satima Sibeliusove simfonije.

Prošle godine, povodom obeležavanja 100 godina od nezavisnosti Finske, Uki Ovaskainen je, sa sinom Vukom, violončelistom, u Skupštini grada Beograda,  dočarao duh Finske svojim muzičkim umećem mnogobrojnoj publici. Taj duh je dočarao izveđenjem prelepih dela čuvenog finskog kompozitora Jana Sibelijusa. 


 Zato poslušajmo Sibeliusovu Finlandiju, u predivnoj interpretaciji Ukija Ovaskainena.
 

Ovaskainen Srbiju doživljava kao dom, jer u Srbiji odrastaju i njegova deca, sin Vuk i ćerka Anja. Ova četvoročlana porodica je skup neverovato nadarenih muzičara i umetnika. Ukijev sin, Vuk Ovaskainen (Beograd, 2001) je počeo da svira violončelo sa sedam godina. Laureat je takmičenja Petar Konjović, Dušan Protić, Mocart u Kvinto Vičentinu i Republičkog takmičenja. Na smotri talenata u Sremskim Karlovcima (2011) izabran je za najtalentovanijeg violončelistu u Srbiji. Dobitnik je drugih nagrada na međunarodnim takmičenjima Heran u Češkoj i u Licenu u Austriji. Održao je solističke koncerte u Galeriji SANU i Galeriji Artget, a takođe je nastupao i na festivalima Čelo fest i Šopen fest u Beogradu, na koncertima organizacije Artlink, i kao solista sa Orkestrom Artlink. Vuk je učenik II razreda SMŠ Dr. Vojislav Vučković u klasi prof. Danijele Milutinović, a takođe radi sa prof. Božom Saramandićem. Učestvovao je na kursu Cello Gathering u Engleskoj, gde je radio sa profesorima Aleksandrom Bejlijem i Louis Hopkins. Akademici Dejan Despić i Ivan Jevtić su komponovali i posvetili Vuku svoja dela za solo violončelo. Prošle godine, međunarodni žiri je nagradu “ArtLink virtuoz godine” za najperspektivnijeg mladog muzičkog umetnika, dodelio upravo Vuku, jer je on ”muzičar koj poseduje talenat i muzički dar koji svakako treba podržati i dalje razvijati”. Dobio je i priznanje za najuspešniji resital u godini u Galeriji SANU. Pored toga, odličan je učenik i Matematičke gimnazije u Beogradu, koji je osvajao mnoge nagrade na raznim takmičenjima iz matematike i fizike. Sada je paralelno i na Fakultetu muzičkih umetnosti, i na svim poljima je fantastičan. Uz to je i skroman i vaspitan mlad čovek, koji na pitanje, kako to sve uspeva, kaže da samo malo manje spava.





Ništa manje talentovana nije ni preslatka ćerka Ukija Ovaskainena, Anja (2004), koja predivno svira violinu, a uz to je i  sopran i peva na mnogo jezika. Ide u srednju muzičku školu. Na YouTube kanalu  možete pogledati njene mnogobrojne nastupe.



Kao Finac, Uki Ovaskainen posebno je ponosan na finski nacionalni ep “Kalevalu”. Ep je preveden na više od pedeset jezika, u nekoliko verzija, i predstavlja jedino finsko delo koje je ostavilo snažan trag u svetskoj literaturi. Da bi ovaj ep bio prijemčiv i za mlađu publiku, 2014. godine je izdata  knjiga “Kalevala-ilustrovana finska mitologija” ili u originalu “Suomen Lasten Kalevala” (Finska kalevala za decu), izdanje namenjeno mlađim čitaocima, koju je priredila Kirsti Makinen, a za koju je ilustracije uradila Pirkko-Liisa Surojegin. Ono što je zanimljivo, prevod sa finskog na srpski, uradio je Uki Ovaskainen, sa suprugom Tatjanom Simonović Ovaskainen, pijanistkinjom i književnicom, koja je izdala  dve zbirke pesama i knjigu kratkih priča. Taj mukotrpan posao, trajao je više od dve godine. Veliki broj samoglasnika u finskom jeziku, glasovi koji stoje negde između dva samoglasnika, a trebalo se opredeliti za jedan za transkripciju na srpski, samo su neki od problema sa kojima su se prevodioci suočavali. Sa druge strane, posao im je olakšavalo to što potiču iz obe kulture, finske i srpske, i što su po profesiji muzičari, dakle, oni sa sluhom kako bi nešto trebalo da zvuči.
http://www.rts.rs/upload/storyBoxFileData/2015/03/02/23828418/Kulturni%20dnevnik%20020315.mp4 
Tanja-Simonovic-Ovaskainen

To bi za sada bilo to, a o njima će se tek pričati. 




Foto
http://www.bktvnews.com


ttps://www.mariinsky.ru



Oct 24, 2018

Frans Eemil Sillanpää, dobitnik Nobelove nagrade za književnost


Ovaj put sam rešila da vas upoznam sa jedinim finskim dobitnikom Nobelove nagrade za književnost, a da bismo shvatili kakva je i kolika čast i privilegija dobiti Nobelovu nagradu za književnost, moramo se vratiti  mnogo godina unazad. 


Alfred Nobel, švedski hemičar, pronalazač i inženjer, za života je stekao ogromno bogatstvo  jer je patentirao na stotine pronalazaka, od kojih mu je najpoznatiji dinamit. Međutim, Nobel je kasnije bio razočaran načinom na koji je svet upotrebljavao ovaj njegov izum, i u toj činjenici leži razlog njegove odluke, istaknute u testamentu, da se nagrade dodjeljuju samo onima koji svojim sposobnostima i delima najviše doprinose  čovečanstvu. 


Nobelova nagrada za književnost, dobija se od 1901. Do danas, najviše nagrada za književnost otišlo je Francuskoj (16), SAD-u (13), Velikoj Britaniji (11), Švedskoj (9), Nemačkoj (8), Italiji(6), Španiji i Poljskoj (po 5), Irskoj i SSSR-u (po 4), Danskoj i Norveškoj (po 3), Švajcarskoj, Grčkoj, Zap.Nemačkoj, Čileu, Australiji, Kanadi, Japanu, Juž.Africi i Kini (po 2) i u još 23 zemlje po jedna. 


Ova nagrada se u toku svih ovih godina nije dodelila 8 puta, i to najčešće zbog ratnih dešavanja 1914,1918,1935,1940,1941,1942,1943 i ove, 2018. zbog izvesnog skandala.

Poslednje godine pred Prvi svetski rat, 1939. godine, prvi put u istoriji pa do danas, Nobelova nagrada za književnost,otišla je u ruke jednog Finca. 

Frans Emil Silanpe (Frans Eemil Sillanpää), dobitnik ove prestižne nagrade, rođen je u finskom selu Kierikkala koje pripada mestu Hämeenkyrö, na jugozapadu države, septembra 1888. godine, od roditelja seljaka, oca Fransa Henrika ”Pransu” Koskinena (1851-1921), koji se tu doselio iz sela Kauvatsa, i majke, Loviise Vilhelmiine (Miine) Mäkelä (1848-1927), čija je porodica od pamtiveka živela u mestu Hämeenkyrö. 

Rodna kuca
Njegovi roditelji su se venčali 1882, ali su, kao i mnoge porodice zbog teških i užasnih godina, doživeli sva stradanja koja su mogla da pogode jednu porodicu. Mrazevi su im redovno odnosili sav prinos i sve gajene životinje, a da nesreća bude još strašnija, i troje najstarije dece, dva sina i ćerka, im je umrlo, pa im je u životu ostalo samo najmlađe dete, Frans Eemil Sillanpää. Prezime Sillanpää su uzeli par godina pre Fransovog rođenja.

Frans Eemil Sillanpää
Roditelji su, nakon ostanka samo jednog deteta, rešili da mu, po cenu svega  obezbede što bolje obrazovanje i što lepše detinjstvo. Mali Frans je sa 7 godina prvo krenuo u crkvenu školu u rodnom mestu, da bi nakon tri godine ta crkvena škola bila preinačena u redovnu osnovnu školu. 

Crkvena skola u rodnom selu
To je bila prva finska škola koja je primala decu iz svih društvenih slojeva. Bio je izuzetan đak, i roditelji su skupili pare od male prodavnice koju su otvorili i u kojoj su radili, kako bi sinu obezbedili odlazak u srednju školu u 35 km odaljenom Tampereu, u koju je otišao 1900. godine. Bio je odličan  u školi, ali su roditelji ipak uspeli da mu finansiraju boravak u Tampereu samo do 1905. godine. Ipak, i kao dobar đak, morao je da se snađe za finansiranje nastavka školovanja. Dobio je donekle finansijsku podršku iz različitih izvora, ali najznačajnija podrška je došla od holandskog proizvođača  i dobrotvora Henrika Liljeroosa, čiji je najmlađi sin, Fransu bio nastavnik tokom poslednjih godina  školovanja. Ipak, i pored finansijske podrške, tokom zime je zarađivao tako što je držao privatne časove po okolnim selima, a tokom leta je honorarano pisao za novine. 


Srednju školu je završio kao jedan od najboljih, a dobrotvor Henrik Liljeroos mu je finansirao i odlazak u Helsinki na studije medicine i biologije 1908. Tu upoznaje  i kolegu sa studija, Heikkia Järnefelta, sina  jednog od najboljih i najpoznatijih finskih slikara Eero Järnefelta, i sestrića Sibeliusove supruge Aino, koja je bila rođena sestra poznatog slikara. Frans Eemil Sillanpää tako ulazi u te kultne krugove poznatih Finaca, i provodi dosta vremena u roditeljskom domu njegovog novog kolege, gde upoznaje kompozitora  Sibeliusa,  književnika Juhani Ahoa, slikara Pekku Halonena i mnoge viđenije Fince. 

Tokom tih godina, iako je bio posvećen studijama, počeo je da pije, i da se sve više bavi politikom, pa ulazi u Pokret mladih Finaca, koji je bio u suštini nacionalistički i anti-švedski. Piće mu je zadavalo sve više zdravstvenih problema, pa pri kraju studija, napušta i studije i Helsinki i 1913. se vraća kod roditelja u Hämeenkyrö, a koji su, siromašniji nego ikada, sada živeli u Töllinmäkiju u delu Heinijärvi. Studije je napisao kako bi se posvetio svojoj velikoj ljubavi-pisanju.

Novine za koje je pisao
Sillanpää je bio pod uticajem književnika, filozofa i naučnika, koje je cenio i čija dela je rado čitao (August Strindberg, Osvald Spengler, Ernst Haeckel, Maurice Maeterlinck, Knut Hamsun, Aleksis Kivi…).Iz njegovih radova čini se da je Osvald Spengler najviše uticao na njega, posebno delom” Odbijanje zapada”, kada je usvojio Spenglerovu ideju da civilizacije imaju svoj ciklus isto kao i ljudski život.

Tokom 1914. godine putovao je po Danskoj i Švedskoj i pisao članke za finske novine “Uusi Suometar”. U to vreme je više želeo da postane novinar nego pisac. Za novine je pisao pod pseudonimom “E. Syväri”, ali ubrzo nakon uspeha njegovih tekstova, i mnogobrojnih naslovnih strana, glavni urednik velike izdavačke kuće, Jalmari Jänttile, ponudio  mu je da napiše i knjigu. Prva knjiga koju je napisao  1916, bila je “Elämä ja aurinko” ( Život i sunce), koja je govorila o ljubavnom trouglu mladića Eliasa i devojaka Olge i Lyyli, tokom jednog leta. Kao i u romanima engleskog pisca Dejvida Lorensa, ljubav i seks su pokretačke snage prirode i ljudskih aktivnosti, ali u poređenju sa engleskim romanopisacima, ljubavne scena u ovom romanu bile  su diskretnije i romantičnije. U pozadini priče bio je rat koji je besneo na kontinentu, ali i doživljaji glavnih junaka koji uživaju u letnjem periodu, kao i složenost ljudskih odnosa. Roman je dobio odlične kritike.

Te, 1916. godine, u septembru, na seoskom balu, upoznao je sedamnaestogodišnju devojku Sigrid Mariu ”Siikri” Salomäki, koja je marta 1917. postala njegova žena. Ona je već na venčanju bila trudna, a u braku mu je rodila osmoro dece od kojih je jedno umrlo sa godinu dana.(Saara (1917), Esko (1919), Helmi (1921), Paula (1923), Eero (1924), Juhani (1926), Heikki (1933–1934) i Kristiina (1938)).

Sa suprugom



Naredne, 1917. godine, napisao je delo “Ihmislapsia elämän saatossa” (Deca čovečanstva u procesiji života), zbirka kratkih priča o studentu skromnog porekla.

Nakon ovog romana, 1918. godine izbio je Finski građanski rat, koji je bio rat između finskih proboljševičkih pristalica, tzv. Crvenih, i vladinih antisocijalista Belih, kojima je zapovedao baron Mannerheim. Izazov građanskog rata i njegovih užasa predstavljao je osnovu za prvi važan rad ovog pisca, roman koji je izdao 1919,” Hurskas kurjuus” (Sveta beda), koji je govorio o ratnim užasima. Glavni junak je finski seljak Juha Toivola, čiji život prati od 1860. pa sve do 1918. kada je ubijen zbog ubistva koje nije počinio. Ovaj roman je kasnije preveden na mnoge jezike i doživeo je veliki uspeh, zbog objektivnog prikaza rata i nepristrasnosti pisca. Iako je na početku romana podržavao Bele, kada je shvatio da je pobeda Belih dovela do krvavih posledica i mnogih stradanja, sve to je prikazao kroz lik Juhe, koga su ubile snage Belih pobednika. Sillanpää je odbio da slavi i veliča rat i pobedu Belih, već je stao na stranu pravde i kritikovao je obe zaraćene strane, jer je i po svom uverenju uvek bio protiv svih oblika nasilja.





Izdavač je izostavio neke delove romana, gde se “prekoravaju” Beli, ali je knjiga objavljena već 1919. godine. Sledeće godine knjiga je objavljena na švedskom jeziku i naprasno je porasla reputacija pisca u nordijskim zemljama. Već te godine, razmatrano je da Sillanpää bude kandidat za dobijanje Nobelove nagrade. Uklonjeni delovi romana, prvi put su se pojavili u levičarskom listu “Kansan Tahto” 1929, a kasnije, nakon Drugog svetskog rata i u drugim časopisima. Knjiga  je najmanje tada bila popularna u Finskoj i jedan od retkih koji je tada govorio da je ovo delo odlično, bio je finski pisac Juhani Aho. Iste godine objavio je i roman “Rakas isänmaani”(Voljena otadžbina).

Posle rata Sillanpää je bio aktivista Lige generala Mannerheima, za brigu o deci koja su postala ratna siročad.




Sa uspehom koji je postigao, Sillanpää je 1920 počeo za sebe i svoju porodicu da zida u rodnom mestu Hämeenkyrö, porodičnu vilu u neoklasičnom stilu koju je dizajnirao njegov prijatelj, arhitekta Bertel Strömmer. Vila se zvala Villa Saavutus ( Vila postugnuća). Međutim, iako je već iste godine počeo sa porodicom da živi tu, vila je i dalje bila u izgradnji, a dugovi su se gomilali. U ovoj vili su nastavili da provode samo leta i praznike, a život su nastavili u skromnom domu u Tampereu, jer im je lokalna distribucija isključila struju zbog dugova,  sve dok se 1929. nisu odselili u Helsinki. Do 1929. godine, izdavač mu je bio WSOY, i za to vreme je izdao nekoliko dela:

Mini roman “Hiltu ja Ragnar” (1923) (Hiltu i Ragnar), kao nastavak romana,” Hurskas kurjuus” (Velika beda), gde se prati život ćerke ubijenog Juhe Toivole, Hiltu, koja je, kao siromašna sluškinja u vezi sa bogatim mladićem, koja je dovodi do samoubistva. Ovo delo je Sillanpää smatrao da je njegovo najbolje delo. Zatim delo “Enkelten suojatit” (1923) (Odeljenje za anđele), “Maan tasalta” (1924) (Sa nivoa zemlje),

“Töllinmäki” (1925) (Töllinmäki) i“Rippi” (1928) (Ispovest). 


Preseljenjem u Helsinki, Sillanpää je promeno i izdavača. Sada mu je izdavač postala najveća izdavačka kuća u Finskoj ”Otava”, koja je od WSOY otkupla sve dugove pisca, prava na njegova dela, kao i dugove za vilu. Ovaj ugovor je bio najveći pojedinačni autorski ugovor u istoriji Finske, za 660.000 finskih maraka/ danas 106. hiljada evra.


Sillanpää je dobijao i nedeljnu naknadu od “Otave”. Pored toga, za svaku stranicu koju je napisao, dobijao je 400 finskih maraka. Iako je deo novca odlazio za kuću, zbog troškova domaćinstva, on je stalno mnogo trošio i bio u dugovanju, uglavnom zbog problema sa alkoholom. Njegov omiljeni restoran bio je “Konservatorion ravintola “(Konzervatorijumski restoran) u ulici Arkadia. Njegove inostrane goste, Sillanpää je odvodio ​​u Hotelli Torni. Bez obzira koliko je svojih knjiga prodavao, gotovo u svakoj fazi njegove karijere bio je u dugu prema svom izdavaču.

Tridesete godine dvadesetog veka, bile su naročito plodonosne za ovog finskog pisca. Tih godina je napisao mnoge poznate romane kao što su "Ihmiset suviyössä ","Nuorena nukkunut" i "Miehen tie" .Međunarodnu slavu  stekao je 1931. godine upravo romanom” "Nuorena nukkunut", koji je preveden na engleski jezik kao “The Maid Silja/Fallen Asleep While Young” i objavljen u SAD-u, Velikoj Britaniji, kao i u Italiji, Holandiji, Nemačkoj i mnogim zemljama. Holandski i italijanski kritičari su pisali da je Sillanpää bio zreo za Nobelovu nagradu i od tridesetih godina, ulazio je u uži izbor.

Za svoje radove nagrađen je Nobelovom nagradom za književnost 1939. godine. U obrazloženju je rečeno da se nagrada dodeljuje za: „Duboko razumevanje seljaštva svoje zemlje i izuzetnu umetničku veštinu kojom je portretisao njihov način života i odnos sa prirodom“.

Nobelova nagrada
Preko njegovih odličnih romana i političkih eseja, Sillanpää je brilijantno  uhvatio suštinu Finske. Zapravo, finska književnost definiše se poštovanjem tradicije i evokacije kulturnog folklora. Ove vanzemaljske mitologije nadmašuju generacije, pružajući izuzetno bogatu istoriju i stimulišu potragu za nacionalnim identitetom. Zapravo, istraživanjem njihove kulture i identiteta, finski pisci i umetnici proizveli su dela velike kreativnosti. Ali ne postoji pisac čiji su radovi uspeli da tako dobro analiziraju ove ideje kao ovaj, jedini primalac Nobelove nagrade za književnost u Finskoj. Zajedno povezujući umetnost sa politikom, njegovi radovi nisu samo pokazali izuzetnu književnu vrednost i kretivnost, već su decenijama inspirisali i ostale njegove sunarodnike pisce, a takođe, kao i njegovog kolegu, finskog pisca po imenu Väinö Linna, njegov književni rad oslikava snažan nacionalni ponos i ponosnu analizu njegove voljene zemlje i njenog naroda.




Iste godine, aprila meseca, neposredno pre dobijanja Nobelove nagrade, od pneumonije je umrla njegova supruga i ostavila mu sedmoro dece od kojih je najstarije imalo 22 godine, a najmlađe samo godinu dana. Ne mogavši sam da podnese taj teret, veoma brzo se ponovo oženio svojom sekretaricom Annom Armiom Von Hertze. Sa njom je i otišao na dodelu Nobelove nagrade. Ovaj brak je bio buran i trajao je samo do 1941.

Ubrzo nakon primanja Nobelove nagrade, počeo je Zimski rat, novembra 1939, kada je Sovjetski savez napao Finsku. Sovjetski vođa Staljin je očekivao da će pokoriti celu zemlju do kraja godine, ali je finski otpor uništio plan sovjetskih snaga. Tada je Sillanpää, revoltiran ovakvim razvojem događaja, svoju Nobelovu zlatnu medalju poklonio Finskoj, kako bi se ona prodala i od toga kupilo ono što je potrebno finskoj vojsci. Takođe je napisao i reči za patriotsku pesmu  “Sillanpään marssilaulu”, koju je komponovao Aimo Mustonen, kako bi podigao raspoloženje vojnika, jer je i njegov dvadesetogodišnji sin Esko bio na borbenim linijama. Pesma je postigla veliki uspeh među vojskom i narodom Finske, I danas, regruti koji služe u jedinicama finske vojske, dužni su da nauče da pevaju ovu pesmu.





Nakon razvoda od druge supruge, njegovo zdravstveno stanje se zbog alkoholizma naglo pogoršava i odlazi na više meseci na bolnički oporavak. Nakon oporavka, vraća se osedeo i sa bradom, iako je imao oko 50 godina. Od tada mu je nadimak bio “Deda  Sillanpää”. Od 1945 – 1963, tradicionalno je na radiju, na Badnje veče imao svoju emisiju, u kojoj je imao svoj jednosatni govor.




Sillanpää je pedesetih godina napisao još tri uspešna dela: “Poika eli elämäänsä” 1953, “Kerron ja kuvailen” 1955 I “Päivä korkeimmillaan” 1956.


Sillanpää je preminuo  3. juna 1964. u Helsinkiju u 75. godini od upale pluća.



Ako vas put nekada nanese put Finske i put grada Tamperea, možete krenuti u avanturu okoline Tamperea i videti mnoge stvari vezane za život i rad finskog Nobelovca.

U selu Hämeenkyrö, u ulici Nobeltie 80 (Nobelov put 80), nalazi se rodna kuća ovog Nobelovca, gde je proveo u siromaštvu svoje detinjstvo. Otvoreno je samo tokom leta od 12 do 18h. Selo je otkupilo ovu kuću 1958. godine a 1962 je otvorena za javnost kao muzej.

Zatim, u Töllinmäki, u Heinijärvi, u ulici Trossitie 290, nalazi se kuća/muzej u kojoj je živeo sa roditeljima nakon povratka iz Helsinkija, a u kojoj je nastalo i prvo njegovo delo, kao i neka  druga dela. Takođe je otvorena samo tokom leta. 

Njegovi romani su takođe bili ekranzovani i skoro svi filmovi ( svih 7) su bili uspešni. Prvi je bio ekranizovan prema knjizi “Nuorena nukkunut”, i  prikazan 1937. a režirao ga je Teuvo Tulio, a poslednji 1989. godine. Poslednji film "Ihmiselon ihanuus ja kurjuus" , u režiji Mattija Kassile osvojio je nagradu na Filmskom Rouen festivalu.



Ja vam od srca preporučujem da pročitate knjige ovog Nobelovca, koje se mogu naći i po bibliotekama i knjižarama po Srbiji i ex Yu. Na žalost, ovde se mogu naći samo dve njegove knjige… “Hurskas kurjuus “, odn.“Sveta beda”  koja sadrži u sebi i” Ljudi u letnjoj noći)”,  knjiga “Silja” koja je zapravo "Nuorena nukkunut", ali je ovako prevedena kod nas.




…a, da je bio i ostao zvezda, dokazuje i Asteroid 1446 Sillanpää, otkriven 26. januara 1938. od strane renomiranog finskog astronoma i fizičara Yrjö Väisälä, koji je dobio  ime po ovom izuzetnom piscu..



Dela:


  Elämä ja aurinko, 1916

  Ihmislapsia elämän saatossa, 1917
  Hurskas kurjuus, 1919
  Rakas isänmaani, 1919
  Hiltu ja Ragnar, 1923
  Enkelten suojatit, 1923
  Omistani ja omilleni, 1924
  Vanhoja muistoja, 1924.
  Maan tasalta, 1924
  Töllinmäki, 1925
  Rippi, 1928
  Kootut teokset I–III, 1928
  Jokisen Petterin mieliteot, 1928
  Kiitos hetkistä, Herra..., 1930
  Nuorena nukkunut, 1931
  Miehen tie, 1932
  Kootut teokset I–XII, 1932–1950
  Virran pohjalta, 1933
  Ihmiset suviyössä, 1934
  Viidestoista, 1936
  Elokuu, 1941
  Ihmiselon ihanuus ja kurjuus, 1945
  Poika eli elämäänsä, 1953
  Valitut teokset, 1954
  Erään elämän satoa, 1954
  Kerron ja kuvailen, 1955
  Päivä korkeimmillaan, 1956
  Ajatelmia ja luonnehdintoja, 1960 
  Novellit, I–II 1961
  Valitut teokset, 1969
  Piika ja muita kertomuksia, 1978
  Taatan joulupakinoita, 1981
  Taatan joulu, 1986
  F. E. Sillanpään ajatuksia, 1988
  Kootut teokset 1–8, 1988–1991

Foto:
Hämeenkyrön museo.
www.kuvakokoelmat.fi